komentiraj (0) * ispiši * #
23
petak
ožujak
2012
Jonathan Franzen odavno je među mojim najdražim piscima. Još od kad sam prije desetak godina pročitala njegov roman "Korekcije". Ne sjećam se opće ko mi ga je preporučio, ali se još sjećam s kojim sam guštom, u pećalbarskom životu sjeverne Italije nakon posla posezala za podebljom knjigom (da, da, čovjek je definitivno "plodan" autor, jer mu romani obično imaju po petstotinjak stranica). Obimnoj i nimalo jednostavnoj priči unatoč, u samo nekoliko dana, prošla sam cijelu priču o nesretnim likovima koji potječu iz jedne obično neobične američke suvremene obitelji Lambert i prepoznala djelić sebe u svakom od likova iz knjige. Bilo je to doduše doba kad sam uživala u intelektualnim cinicima i apokaliptičarima vrijednosti današnjice poput Michela Houellebecqa i Frédérica Beigbedera. Moja tadašnja zaluđenost takvim otuđenim, nesretnim, a u isto vrijeme hiperinteligentnim likovima, koji osjećaju da su iznad svijeta u kojem žive i preziru običnost većine, zasigurno je bila rezultat samoće i usamljenosti u stranoj zemlji u kojoj sam se zatekla, ambiciozno uvjerena da je u životu najvažnije stjecati nova znanja i širiti intelektualne obzore. Sjećam se jako dobro da sam unatoč impresivnom krugu znanaca i kvazi-prijatelja, koji su kao i ja bili obrazovani i poslovno vrijedni stranci porijeklom iz Finske, Rumunjske, Cipra, Njemačke, Brazila, Kolumbije, SAD-a, Slovačke, Šri Lanke, veliku većinu slobodnog vremena - bila sama. Unatoč kvasi-okružju Ujedinjenih naroda u svojoj svakodnevnici. Od samoće sam doduše bježala u česte vikend izlete u Kopenhagen, London, pariz, Amsterdam, Milano, Rim, Firencu, Bolonju, Minhen. Susrećući tamo druge poznanike (koje sam tada naivno smatrala prijateljima) iz Danske, Velike Britanije, Turske, Italije. A i posao je zahtijevao da često putujem, pa je bilo lako sakriti prazninu duše pod tepih (dok su moje zagrebačke i sarajevske prijateljice, neke već tada “sputane” okovima majčinstva, vjerojatno sa sjetom sanjale taj moj život potpune slobode i ugađanja sebi i svojim potrebama) . I eto, u takvoj pustoši duše (eh, kako ovo patetično zvuči), Frenzenovi likovi su mi se čini bliskijim prijateljima nego ljudi čiju mi je fizičku blizinu život namijenio. NB, isti taj život je kasnije potvrdio da se odreda radilo o - poznanicima, jer je distanca potvrdila slabost isprepletenosti naših emocija jednih za druge.
A da! Namjeravah pisati o Franzenu!
E pa sinoć sam ga vidjela u živo, osjetila (u mjeri kolikoj je to ego Borivoja Radakovića dopustio da i književnik dođe do mikrofona i izražaja) djelić njegove aure. I razočarah se čak. Naime, uvijek sam zamišljala kako Franzen mora biti neki super cool intelektualac. Koji je k tome izgledao kao hipster i puno prije nego li je meni jedan moj student objasnio ko su i koju životno-stilsku filozofiju furaju hipsteri. I sve to Franzen i jest, ali meni nije ostavio dojam čovjeka koji pršti energijom, već osobe koja prezire sve ono što nije on sam. I pametnog, al nesretnog čovjeka. Doduše, iz nesreće se često izrode vrhunska umjetnička djela, pa ne čudi da je njegov roman "Korekcije" proglašen "prvim pravim romanom novog tisućljeća".